Na brežuljku u zemlji Frigiji stoji hiljadugodišnji hrast i sasvim uz njega jedna lipa iste starosti; oboje su ograđeni niskim zidom. Na granama ta dva drveta visi poneki venac. Nedaleko odatle talasa se močvarno jezerce. Sa mesta gde je nekada bila naseljena zemlja sada uzleću još samo ptice, gnjurci i čaplje.
Jednom dođe u taj kraj otac Zevs sa svojim sinom Hermesom, koji je nosio samo zatnu palicu, ali ne i krilati šešir. Prerušeni u ljudsko obličje, oni su hteli da ispitaju gostoljubivost ljudi, i zbog toga zakucaše na hiljade vrata tražeći sklonište za jednu noć. Ali su ljudi bili samoživi i neumoljivi, pa stanovnike neba nigde nisu hteli pustiti unutra i gle, tu na kraj sela nalazila se neka kolibica, niska i mala, pokrivena slamom i trskom. U toj siromašnoj kući stanovao je jedan srećan par, čestiti Filemon i Baukida, njegova žena istih godina. Tu su oni zajedno proživeli srećnu mladost, tu su postali sedokose starine. Nisu skrivali svoju sirotinju, već su, veseli i raspoloženi, lako podnosili ubogu sudbinu. U srdačnoj ljubavi, mada bez poroda, živeli su bezbrižno u oniskoj kućici u kojoj su stanovali usamljeni.
Kada su se oba boga visoka rasta približila tom sirotinjskom krovu i kroz onisku kapiju ušla sagnute glave, u susret im izađe čestiti par, srdačno ih pozdravljajući. Starac namesti stolice, koje Baukida prekri grubim platnom, i zamoli goste da sednu. Bakica užurbano poče da posluje oko ognjišta, potraži žeravicu zapretenu u pepelu, stavi suvog drveta i grančica i slabačkim dahom raspiri u žeravici plamen. Zatim donese iscepana drva i stavi ih ispod kotlića koji je visio nad ognjištem. Za to vreme Filemon iz dobro zalivene baštice donese kupusa, koji je starica vredno isekla, skinu dvokrakom viljuškom sa počađale tavanice komad svinjske plećke ( dugo su je čuvali za svečanu priliku ) i odseče od nje popriličan komad, pa ga spusti u vrelu vodu. Da strancima ne bi bilo dosadno, trudili su se da ih zabave bezazlenim razgovorom. Nasuše i vode u drveno korito, da se gosti osveže pranjem nogu. Smešeći se prijateljski, bogovi prihvatiše sve što su im stari ljubazno ponudili, i dok su ugodno sedeli s nogama u vodi, domaćini im spremiše postelju za počinak. Postelja je stajala nasred sobe, jastuci su bili ispunjeni ševarom, a postelja i njene noge opleteni od trske. Ali Filemon dovuče ćilime, koji se inače iznose samo u svečanike - ah, i oni su bili oveštali, pa ipak su božanski gosti rado legli na njih, da se založe zgotovljenim jelom. Jer sada bakica, potpasana keceljom, drhtavim rukama stavi tronogi sto pred ležaj, a kako on nije hteo čvrsto da stoji, ispod kraže noge gurnu komad crepa; zatim stonu ploču istrlja nanom, pa iznese jelo.
Bilo je tu maslina, jesenjih drenjina skuvanih u gustom providnom soku, pa rotkvica, žumenica i izvrsnog sira, i jaja kuvanih u vrelom pepelu. Sve to Baukida iznese na zemljanom posuđu, između koga se šerpurio i šareni zemljani krčag i kitnjasti pehar od bukovog drveta iznutra uglađen žutim voskom. Vino koje je točio čestiti domaćin nije bilo naročito staro, ni mnogo slatko. Ali, sada sa ognjišta počeše dolaziti topla jela, pa oni skloniše pehare da bi posle bilo mesta na stolu za slatkiše. Izneše orahe, smokve i naborane datulje, i dve korpe šljiva i mirisnih jabuka. Nisu izostali ni grozdovi sa grimizne vinove loze, a u sredini se blistalo beličasto saće. Ali najlepša poslastica obeda bila su dobra, ljubazna lica valjanih starih ljudi, sa kojih je zračila srdačnost i darežljivost.
Dok su se svi zalagali jelom i pićem, Filemon primeti da se krčag uprkos stalnom punjenju pehara nikako ne prazni i da se vino stalno opet penje do samoga vrha. Tada on sa divljenjem i strahom sazna koga je ugostio. Prestrašeno, zajedno sa svojom sedom drugaricom, ruku visoko uzdignutih, a očiju smerno oborenih, zamoli da oni milostivo prime oskudni obed i da se ne ljute na slabo gošćenje. Ah, šta još da ponude nebeskim gostima? Odista, sada im eje palo napamet: napolje u gusinjaku je jedina guska, nju će odmah prineti na žrtvu! Oboje starih požuriše napolje, ali je guska bila mnog brža od njih. Gačući i mašući krilima bežala je pred zadihanim starinama, i mamila ih čas ovamo, čas onamo. Najzad pobeže čak u kuću i šćućuri se iza gostiju, kao da besmrtnike preklinje da je zaštite. A to se i dogodi. Gosti se usprotiviše revnosti starih i s osmehom na licu rekoše: "Mi smo bogovi! Da bismo ispitivali gostoljubivost ljudi, sišli smo na zemlju. Vaši susedi bili su opaki i zbog toga ih neće mimoići kazna. A vi, ostavite ovu kuću i pođite sa nama na vrh planine, da ne biste nevini stradali zajedno sa krivcima."
Filemon i Baukida ih poslušaše. Oslanjajući se o palice, s naporom su hitali uz planinsku strminu. Još za strelomet bili su udaljeni od najvišeg vrha kad se bojažljivo obazreše i videše kako je cela ravnica pretvorena u talasasto jezero,a od svih zgrada preostala jedino još njihova kućica. Dok su se čudili i oplakivali sudbinu ostalih, gle, odjednom siromašna potleušica posta visok hram: zlatni krov, poduprt stubovima, odbleskivao je, a mramor je pokrivao tlo. Tada se Zevs dobroćudna lica obrati uzdrhtalim starinama i reče: "Reci mi, čestiti starče, i ti, čestita čoveka dostojna suprugo, šta želite za sebe?" Filemon sa svojom ženom izmenja samo nekoliko reči, pa odgovori: "Hteli bismo da budemo vaši sveštenici! Dajte da se staramo o onom hramu. A pošto smo tako dugo živeli u slozi, o dajte da oboje umremo istog časa. Tada neću gledati grob moje drage žene, niti ću morati da je sahranim."
Želja im beše ispunjena. Oboje su čuvali hram sve dok im je život bio podaren. A kada su, oslabeli od starosti i godina, jednom zajedno stajali pred svetim stepeništem, sećajući se čudotvornog udesa, Baukida vide svog Filemona, a Filemon svoju Baukidu, kako nestaju u zelenom granju. Već su oko oba lica rasle uvis senovite krošnje. "Zbogom dragi, zbogom mila!" Tako je završio ovaj čestiti par: on se pretovorio u hrast, a ona u lipu, i čak i u smrti prisno stoje jedno pored drugoga, kao što su u životu.
No comments:
Post a Comment