Prvi ljudi koje su bogovi stvorili bili su od zlata. Sve dok je Hron ( Saturn ) upravljao nebom, živeli su oni bezbrižno i slični bogovima, bez rada i briga. Pa i tegobe starosti bile su im nepoznate. Zdrava tela i oslobođeni svih tegoba, razonodiše se na veselim gozbama.
Blaženi bogovi su ih voleli i na bogatim poljima darovali im mnogobrojna stada. Kada je trebalo da umru, samo bi utonuli u miran san. Ali, dok su živeli, imali su sva moguća blaga. Zemlja im je sama od sebe pružala sve moguće plodove u izobilju, i oni su obavljali svoj dnevni posao mirno, obdareni svim dobrima. Kada sudbina odluči da taj rod nestane sa zemlje, oni postadoše dobri bogovi zaštitnici, koji su obavijeni gustom maglom, krstarili zemljom, kao dobročinitelji, zaštitnici pravde i sudije za sve prestupe.
Zatim besmrtnici stvoriše drugi ljudski rod, od srebra. Ovaj se u mnogome razlikovaše od prvoga i po telesnom sastavu i po duhu. Raznežen dečak, još nezrela duha, rastao bi čitavih stotinu godina pod materinskom negom u roditeljskoj kući, i kada bi najzad sazreo do mladićkog doba, za dalji život preostajalo mu je još kratko vreme. Nerazmišljeni postupci gonili su ove nove ljude, u bedu, jer oni nisu umeli da umire svoje strasti i u razuzdanosti su se zamerali jedno drugome. Oltarima bogova ne htedoše više da ukazuju poštovanje prinošenjem dostojnih žrtava. Zbog toga Zevs ukloni ovaj ljudski rod sa zemlje, jer mu se nije svidelo što ne poštuju besmrtnike. Ali ni ovi ljudi ne behu baš toliko bez zasluga da im ne pripadnu bar izvesne počasti posle njihova odlaska iz života, te su još mogli lutati po zemlji kao smrtni demoni.
Posle toga Zevs stvori treći ljudski rod, ali samo od bronze. Ovi ljudi se potpuno razlikovahu od srebrnih: svirepi, nasilni, stalno odani jedino ratovanju, neprestano kivni jedni na druge. S prezirom su odbijali da jedu poljske plodove i hranili su se životinjskim mesom. Tvrdoglavost im je bila čvrsta kao dijamant, a telo sa ogromnim udovima. Iz ramena su im rasle ruke kojima niko nije smeo da se približi. Branili su se bronzom, stan im je bio takođe od bronze, bronzom su i zemlju obrađivali, jer gvožđa tada još nije bilo. Dizali su ruku jedni na druge, ali ma koliko da su bili ogromni i užasni, ništa nisu mogli protivu crne smrti; opraštajući se od svetloga sunca, silazili su u jezovitu noć podzemnog sveta.
Kad je zemlja pokrila i taj ljudski ro, Zevs, sin Hronov, stvori četvrti ljudski rod, odredivši mu da živi na zemlji hraniteljki. Ovaj rod je bio plemenitiji i pravičniji od prethodnog. Beše to rod božanskih heroja, koje su u prošlim vremenima nazivali i polubogovima. Najzad je i njih iskorenio razdor i rat, jedne pred sedam kapija Tebe, gde su se borili za državu kralja Edipa, druge na poljima Troje, kuda mnoštvo njih ode zbog lepe Helene. Kada su i oni završili svoj zemaljski život u borbi i nevolji, otac Zevs im odredi prebivalište na kraju sveta, usred okeana, na ostvu blaženih. Tamo, posle smrti, provode oni srećan i bezbrižan život, pošto im plodna zemlja pruža triput godišnje voće slatko kao med.
"Ah", tako uzdiše pesnik Hesiod, koji priča ovu bajku o razdobljima ljudskog roda, "da bar ne pripadam ovom petom ljudskom rodu, koji sada postoji. Da sam ranije umro, ili se kasnije rodio. Jer ovo je gvozdeni ljudski rod. Skroz pokvareni, ovi ljudi ne miruju ni danju ni noću od muka i teskoba: bogovi im stalno šalju nove brige koje ih razdiru. Ali, najveća nevolja su oni sami sebi. Nije blagonaklon ni otac sinu ni sin ocu; gost mrzi prijatelja koji ga ugošćuje, a drug druga; ni među braćom ne vlada više srdačna ljubav, kao u ranija vremena. Otkazuju poštovanje i sedim vlasima svojih roditelja, protivu njih govore pogrdne reči i zlostavljaju ih. O, nemilosrdni ljudi, zar ne pomišljate na sud bogova kad svojim ostarelim roditeljima nećete da izrazite zahvalnost za njihovu negu? Svuda se ceni samo nasilje; stalno smeraju da jedni drugima unište gradove. Ne potpomažu onoga koji se zaklinje na isitnu, koji je pravičan i dobar; ne, nego poštuju samo zločinca, nedostojnost prestupnika; ne cene se više pravo i umerenost; ko je zao sme da uvredi boljega, da izgovara lažljive, nepoštene reči, da se krivo zaklinje. Zbog toga i jesu ti ljudi tako nesrećni. Proganja iz zlurada i razdorna zavidljivost i zlobna lica sikće na njih. Boginje stidljivosti i bogobojažljivosti, koje se još viđaju na zemlji, žalosno obavijaju svoja lepa tela belom odećom i napuštaju ljude da bi ponovo našle utočišta u skupu bogova. Među smrtnim ljudima nije ostalo ništa drugo sem žalosne bede, a od ove nedaće ne može se očekivati nikakav spas."
No comments:
Post a Comment